BLOG: Dišanov pisoar obrazovanja ili broj 24601?
Moj tekst ima iste adresate - dragi ljudi dobre volje, vedru vam i sunčanu svakodnevicu želim!
Deluje utopijski ovih dana u našoj Srbiji, kako meteorološki gledano, tako i suštinski. Prošli put sam se oglasila povodom javnog izjašnjavanja jednog lekara kako je nečasno ponašanje u stvari poziv časti. Skandali u sferi moralnosti i procenjivanja aršinima etičkih vrednosti više ne postoje, jer je, nažalost, nemoral postao prirodno društveno okruženje. Iako tako stvari stoje, sa tim ne smemo da se mirimo. Ja danas reagujem na tazu izjavu koja se tiče krađe doktorata, tj. kićenja tuđim perjem u domenu vrhunskih akademskih ostvarenja. Reagujem, jer očigledno ne umem da čitam novinske objave tako da zvuče smisleno. Nije važno ko su akteri, važno je šta je tu načelno po sredi. Evo šta me načelno buni.
"Ništa novo pod Suncem!"- jedna je od starih mudrosti čiji se smisao može primeniti i u kontekstu naučnog rada. Pisati naučni rad znači baratati temeljno postojećim znanjem iz date oblasti. Takođe, potrebno je imati u sebi ljubopitljivost deteta, imaginativne i nekada empatične sposobnosti. Treba na sebi svojstven način sagledati činjenice, obuhvatiti probleme, pustiti da iz opšte poznatog miljea provire nove finese, jer su otkrića baš novih činjenica jako retka. Zna se šta svaki nivo akademske pismenosti od autora zahteva i za kakve se konzumente piše. Nismo uvek u mogućnosti da rad objavimo u vrhunskom časopisu, jer su se u kriterijume za ocenjivanje radova prokrijumčarile lažne vrednosti koje nemaju veze sa naukom i istraživanjem. Tako da ne pišemo štelujući prema časopisu, nego „štelujući“ prema temeljima obrazovanja koje nosimo. Ali u svojoj tišini, u dahu vlastitog intelektualnog poštenja, jako dobro znamo koji su nam dometi, i šta našu dušu zbog tih dometa obuzima.
Šta znači "ukrasti doktorat"? Najpre, postoje oblasti istraživanja u kojima izrada doktorata podrazumeva primenu nekakve opšte sheme, nalik template-u, čiji je sadržaj, popunjavanje te sheme, originalan doprinos autora. Nasuprot tome postoje oblasti u kojima izrada teze podrazumeva da svako slovo i raspored poglavlja koji je analitički osmišljen jeste delo autora, i njegov lični rizik pred komisijom koja ga ocenjuje.Svako slovo doktorata sanjate, pročitate ga nakon osmišljavanja toliko puta, da morate da ga date ljudiva kojima verujete na čitanje, jer sami više tu ne razaznajete greške, znate ga napamet. Danas teze prolaze višetapnu evaluaciju. Najpre se ocenjuje prikaz teze, zatim se preko samostalnih istraživačkih radova prati njena izrada, da bi se na kraju teza kao kompletno izrađena branila pred komisijom. U međuvremenu je tekst disertacije određeno vreme na uvidu javnosti, kada je podložan strogom sudu kritike i analize od strane šire akademske zajednice. Najzahtevniji deo posla je svakako odbrana prikaza, ukoliko zaista imate ideju i nivo akademskih sposobnosti da tu ideju do kraja realizujete. Zato se odbrana prikaza ocenjuje kao na ispitu, numerički a ne opisno, i time se određuje stepen poverenja komisije prema doktorandu, poverenja prema njegovim sposobnostima da do kraja realizuje započeto i detaljno isplanirano. Odbrana same teze se ocenjuje jedino ukupnim postignućem, što znači da ste uspeli ili da niste uspeli da je odbranite, opisno, bez numeričkih detalja. Oprostite što pobrajam ove detalje iz svakodnevice jednog nekadašnjeg studenta i time rizikujem da budem proglašena dosadnom ili hvalisavom. Ali mi zaista, u svetlu takvih, možda suvišno izgovorenih sitnica, zaista nije jasno kako je moguće da neko „ukrade doktorat“!? Pošto svakako niste „lake zabave željno mnjenje“, jasno bam je da je u toj krađi moralo da učestvuje mnogo ljudi koji su raspoloženi, i to više puta, da nešto prećute, ne uoče ili proglase nečim što to u stvari nije. U svakom slučaju tu se radi ili o nestručnosti, pa su ono koji krađu nisu prozreli mimo svoje volje u njoj takođe učestvovali, ili o nečasnom i nezakonitom ponašanju.
Hajde sada da vidimo šta to znači kada je reč o samom pokretaču krađe, doktorandu koji pretenduje na titulu doktora nauka. Šta je on učinio? Uvek kada se radi o etičkoj proceni krađe, pada na pamet čuveni slučaj Igoovog Žan Valžana. On je ukrao hleb jer je bio gladan. I dobio je pet godina zatvora. Zbog četiri neuspela pokušaja bekstva, motivisanog brigom o sestri i njenih sedmoro dece, dobio je još 14 godina robije. Nakon toga je od biskupa ukrao srebrninu, ali ga je ovaj prikrio i dao mu još i svećnjak, kako bi mu pružio priliku da bude bolji čovek. I Žan je postao gradonačelnik jednog malog mesta. Nema dana da se nije kajao, a na krivicu ga je podsećao policajac Žaver, koji ga je prepoznao kao bivšeg robijaša, i oslovljavao ga njegovim ličnim brojem iz zatvora, 24601. Motivi ovog lopova mnogima izgledaju kao opravdane i olakšavajuće okolnosti. Ali krađa nije zbog toga prestala da bude krađa. I pored uspeha do koga su ga laž i krađa doveli, on je prestupnik. Racionalnost njegovog izbora je možda optimalna, ali etika mu nije jača strana, i njena merila je prekršio. O tome svedoči griža savesti koja ga ne napušta. U aktuelnoj situaciji, motiv za krađu doktorata, koji god da je, ne može se smatrati olakšavajućom okolnošću. Šta dobijate doktorskom titulom iza koje ne stoji ništa osim želje? Da li je ona uslov za obavljanje posla političara ili je samo nekakva naopaka hrana za nesigurni ego? Doktorska titula jeste formalni uslov za obavljanje određenih poslova, pa je tako potrebna, ali svi znamo da nijedan dobar profesor nije dobar zahvaljujući tom nužnom ali ne i dovoljnom, formalnom uslovu. Ako doktorat ne pripada pojedincu čije je akademsko čedo na suštinski način, onda je on samo perje kojim se pojedinac kiti, pa time bespotreban i opterećujući ukras. Taj ukras svakako obavezuje. Ako je to lažno, tuđe perje, onda vas obavezuje na skaradan način, jer ne razumete taj obavezujući zahtev. Nije poenta kititi se, nego dorasti da ukras ponesete, da to zaista i bude ukras, a svakako da je u domenu vrhunskih akademskih rezultata doktorat ukras koji izuzetnim pojedincima pristaje. Koliko ne mogu da razumem motiv krađe doktorata, pokazaću samo jednim sugestivnim, lažnim pitanjem: zašto Žan Valžan nije ukrao redak i skup tartuf kako bi udovoljio svojim nepcima, već je ukrao hleb?
Koje su posledice ovog čina po društvo? Najpre koje društvo? Ono koje negoduje ili ono koje odobrava, pa tako u krađi učestvuje? Ako društvo procenjuje koja će komisija i na osnovu kojih kriterijuma krađu gradirati, određivati joj nijanse, po mehanizmu argumenta „klizave padine“, to društvo je već u problemu. I to društvo, tragajući za načinom na koji će, bez obzira na suludu motivaciju sujete, krađu tretirati kao malu krađu, kraduckanje, dok je ne proglasi ne-krađom, već je u velikom problemu i već nema kriterijum. U takvom društvu vrhunski plodovi obrazovanja ne prepoznaju se kao vrhunski. U takvom društvu se normativ šteluje prema realnosti. A nakaradno je da tražimo normativ kako bi se realnost u njega uklopila. Normativ je pre realnosti, vrednosti su pre postupaka i prakse, kategorije su starije od drugih pojmova. To dokazuje da takvom društvu manjkaju baš osnovna znanja. Izmaknete li obrazovanje sa ovih solidnih temelja, imaćete jedan užasan konglomerat lažnih lica koja traže svog pisca u ovoj haotičnoj igri, u kojoj ni sami vinovnici takvog haosa više neće moći da se snađu. Zato ne dajmo temelje!!! Dragi ljudi dobre volje, molim vas da ne dozvolite da se procenjuje da li je krađa 124 slučaja kada ne citiramo tekst, da li je sličnost 16% krađa, ili je 4500 reči koje su bez navodnika preuzete krađa, ili je plagirano 6,97% teksta, pa to jeste ili nije krađa, nego je kraduckanje. Podsetiću nas sve, da je obrazovanje gromada, i da se kao takva ne da načeti ovakvom, za potrebe opravdanja određenih slučajeva zloupotrebe, osmišljenom statistikom. Sokrat je znao da mu pravičnost i znanje niko ne može uzeti, pa je podneo lažne optužbe, zato što je znao da istina ima svoj put, koji silinom svoje vlastite snage krči. Ko živi u hramu znanja, njegovo je mesto tu, i niko mu ga statistikom ne može oduzeti. Ali je zadatak takvih ljudi da budu lučonoše, i druge provedu kroz izazove lavirinta misli i ideja. To je lepota naučnog istraživanja. Ti ljudi treba da predstavljaju obrazovni sistem jednog društva. Ako put pokazuju ljudi koji ruše temelj, budite sigurni da u tom mraku ništa nećete videti.
Žan Valžan je bio lopov koji se pokajao. Ukrao je da bi preživeo. Ukrao je hleb da ne bi umro od gladi, a bio je odgovoran za još osam života. Pokajao se u sistemu u koji je jasno znao da se krađa kažnjava i bio je kažnjen. Krađa doktorata nema egzistencijalni motiv. Dopuštamo li ovu krađu? Dopuštamo li da obrazovanje nema vrednost i da laž može statistički da izbledi? Ako dopuštamo, sečemo granu na kojoj sedimo svi, bez izuzetka, a o tome odlučuju sujetni, koji će, za razliku od nas ostalih, potonuti uzburkanih sujeta. Dopuštamo da živimo u društvu u kome nije jasno da se prestup kažnjava, taman i da je motivisan željom za golim opstankom. Estetikom gledano, da bude prividno lakše, smatramo li kićenje tuđim perjem u obrazovanju novim estetskim trendom, diktatom nove paradigme nove običajnosti, analogne nekom novom Dišanovom pisoaru, ili nam ipak budi sećanje na krivicu koju nismo priznali, jer smo zataškali da smo nosili nekakav broj, 24601?
Katarina Majstorović,
doktor filozofije - etičar
(možete me i bez dr potpisati)
Budite prvi koji će komentarisati ovu vest!