Dvadeset godina od atentata na premijera Zorana Đinđića
Godina 2003, 12. mart: Premijer Srbije Zoran Đinđić preminuo je u Urgentnom centru Kliničkog centra Srbije u 13.30 časova, nakon što je u 12:25 časova ispred zgrade Vlade Srbije na njega izvršen atentat.
Na Đinđića je pucano iz zgrade u ulici Admirala Geparta 14, i pogođen je sa dva snajperska hica kada se nalazio u blizini sporednog ulaza u Vladu Srbije.
Predsednica Skupštine Srbije Nataša Mićić proglasila je vanredno stanje, a Vlada Srbije trodnevnu žalost povodom smrti premijera.
"Đinđić je zadobio prostrelnu ranu grudnog koša i trbuha iz vatrenog oružja, a u Urgentni centar primljen je bez pulsa, pritiska i svesti. Odmah je započeta reanimacija a zatim i kompleksna hirurška intervencija u kojoj su učestvovale kardiohirurška i abdominalna ekipa", rekao je tada potpredsednik Vlade Srbije Nebojša Čović.
Milan Verunović, pripadnik ličnog obezbeđenja Zorana Đinđića, ranjen je tom prilikom u bešiku, i nalazio se van životne opasnosti.
Saznanja Danasa
Zoran Đinđić bio je mrtav i pre nego što je pao na zemlju. Kako je konstatovao tim lekara, njegovo srce bilo je prosto razneseno, jer je ulazna rana na desnoj komori srca bila veličine šest puta dva centimetra, a izlazna četiri puta jedan centimetar.
Jetra i slezina bile su potpuno raznesene. Hici su bili toliko razorni i precizni da bi probili svaki pancir, rekli su izvori Danasa.
Tog dana, u Beogradu je održana i hitna sednica Vrhovnog saveta odbrane Srbije i Crne Gore, na kojoj je Vojsci naloženo da se uključi u borbu protiv terorizma, u koordinaciji sa MUP-om Srbije.
Tadašnjem načelniku Generalštaba VSCG Branku Krgi naloženo je preduzimanje mera iz njegove nadležnosti u cilju podizanja borbene gotovosti jedinica Vojske.
Takođe, otkazane su i sve sportske i kulturne manifestacije.
Reakcije iz sveta
U prvim reagovanjima iz sveta na ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića izraženo je zaprepašćenje zbog tog zločina, ali i bojazan za dalju demokratizaciju Srbije.
Tadašnji predsednik SAD Džordž Buš uputio je izraze saučešća narodu Srbije.
Portparol Bele kuće Ari Flajšer izjavio je da će “Đinđić ostati zapamćen po svojoj ulozi u uspostavljanju demokratije u Srbiji i privođenju Slobodana Miloševića pravdi”.
Premijer Velike Britanije Toni Bler oštro je osudio atentat na srpskog premijera.
"Duboko sam zaprepašćen i ožalošćen vešću o ubistvu Zorana Đinđića. On je bio glavni nosilac demokratije i reformi u Srbiji", kazao je britanski premijer.
Evropski komesar za spoljnu politiku i bezbednost Evropske unije Havijer Solana podsetio je da je Đinđić bio njegov dobar prijatelj.
"Strašno je da takvo nasilje još postoji u jednoj demokratskoj zemlji. Sve moje misli su trenutno s njegovom porodicom", naveo je Solana.
Prvoosumnjičeni za ubistvo: Milorad Luković – Legija
Prvoosumnjičeni za ubistvo predsednika srpske Vlade Zorana Đinđića, nekadašnji komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO), pukovnik Milorad Luković Legija, nadimak je dobio zbog služenja u francuskoj Legiji stranaca, gde je stekao i prvo vojničko obrazovanje.
Završio je srednju muzičku školu u Beogradu i nikada nije služio JNA.
Legija je rođen 15. marta 1968. godine u Beogradu.
Tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji bio je pripadnik paravojne formacije Željka Ražnatovića – Arkana.
Osim toga, bio je komandant "crvenih beretki" (JSO), sve do smene zbog incidenta u diskoteci u Kuli i Jugoslovenskom dramskom pozorištu, na proslavi rođendana Svetlane Ražnatović.
Cela Srbija na poslednjem ispraćaju
Više stotina hiljada ljudi 15. marta 2003. godine došlo je na sahranu Zorana Đinđića u Beogradu.
Đinđić je tog dana sahranjen uz najviše vojne počasti, u Aleji velikana na Novom Groblju u Beogradu.
Istog dana uhapšeno je više lica u okviru akcije pronalaženja ubice i naručitelja ubistva, a saslušana je i pevačica Svetlana Ceca Ražnatović.
Njena kuća je pretresena zbog sumnje da je noć pre ubistva ubica Đinđića tu prespavao.
Takođe, Legija je bio zamenik u paravojsci koju je predvodio njen suprug Željko Ražnatović – Arkan.
Nakon sahrane, građani su nastavili da posećuju grob Zorana Đinđića, ostavljajući na njemu cveće i paleći sveće.
Potraga za ubicama je nastavljena širom Srbije ali i regiona, koji je takođe smatrao da je smrt premijera Srbije veliki gubitak ne samo za njegovu zemlju, nego i za susedne države.
Izvor: Danas online/K. Bondžulić
Dr Zoran Đinđić je bio predsednik Demokratske stranke u periodu: 1994-2003.
Rođen je 1. avgusta 1952. u Bosanskom Šamcu. Gimnaziju je završio u Beogradu 1970. Studirao je filozofiju i 1974. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a 1979. doktorirao na Univerzitetu u Konstanci.
Govorio je da je studirao filozofiju 20 sati dnevno i da je istovremeno pohađao studije istorije umetnosti, sociologije i ekonomije. Na prvom času na Filozofskom fakultetu sukobio se s komunistima jer je tvrdio da veliki Marks ne da nije najveći, već uopšte nije filozof. Drugi veliki i značajniji sukob imao je s policijom zbog organizovanja "ilegalnih aktivnosti u studentskoj organizaciji protiv komunista, zbog čega je sam putovao po celoj Jugoslaviji". Zbog tih aktivnosti bio je i osuđen, čak se i Vili Brant, nemački kancelar, zauzimao za njega pa se, umesto u zatvoru, našao u Nemačkoj. Doktorirao je na tezi "Problemi utemeljenja kritičke teorije društva" kod Jirgena Habermasa.
Bio je viši naučni saradnik u Centru za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, poslanik u sva tri višestranačka saziva Narodne skupštine Republike Srbije i Veću republika Skupštine SRJ. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Napisao je sledeća dela: "Subjektivnosti i nasilje", "Jesen dijalektike", "Jugoslavija kao nedovršena država" i "Srbija ni na Istoku ni na Zapadu". Preveo je mnoga filozofska dela i autor je velikog broja novinskih prikaza. Nikad nije bio član Saveza komunista. Ipak, politikom se bavio sve vreme, aktivno od 1989. kada je sa još 12 intelektualaca inicirao obnavljanje Demokratske stranke, a na Skupštini Stranke 1990. bio je jedan od osnivača. Septembra 1990. je izabran za predsednika Izvršnog odbora, a onda, januara 1994. postaje predsednik Demokratske stranke. Za Demokratsku stranku je govorio da je kao preduzeće, nikako mesto za druženje, pojašnjavajući da svako u stranci mora da ima proizvod, "a to mogu biti plakat, poruka, kritika, nastup... i mora se znati ko taj proizvod koristi, da li je njime zadovoljan".
Foto: YouTube, screenshot
Objašnjavao je ko može da bude političar: "Čovek, da bi se bavio politikom, mora da ima jak i čvrst karakter, autoritet, da ume da preseče, da se zameri, kaže "ne" i da ga mrze, jer je to priroda politike. Neko ko isuviše ide na širenje simpatija, udvaranja i izbegavanja sukoba mora još mnogo da nauči da bi vodio jednu ozbiljnu stranku". Za gradonačelnika Beograda izabran je 21. februara 1997. godine, ispred koalicije "Zajedno" koja je na lokalnim izborima 1996. odnela pobedu u više gradova u Srbiji. U sudskom sporu sa predsednikom Vlade Republike Srbije Mirkom Marjanovićem, 20. septembra 1996. osuđen je na 4 meseca zatvora, uslovno na dve godine. Vrhovni sud Srbije 9. jula 1998. preinačio je presudu i izrekao novu u kojoj je osuđen na 7 meseci zatvora, uslovno na 3 godine.
Američki nedeljnik "Tajm" u septembru 1999. uvrstio ga je među 14 vodećih evropskih političara trećeg milenijuma. U junu 2000. Đinđić je pruzeo funkciju koordinatora u SZP, a potom postao i šef centralnog izbornog štaba i koordinator promotivne kampanje DOS-a za izbore koji su održani 24. septembra 2000. Na tim izborima Đinđić je izabran za poslanika u Veću republika Skupštine SRJ. Dobitnik je ugledne nemačke nagrade "Bambi" za 2000. u oblasti politike. Za premijera Srbije izabran je 25. januara 2001. nakon pobede DOS-a na republičkim parlamentarnim izborima u decembru 2000. Đinđić je avgustu 2002. u Pragu primio nagradu Fondacije "Polak" za doprinos razvoju demokratije u Srbiji. Nagrada se dodeljuje svake godine za doprinos sprovodenju demokratskih i ekonomskih reformi u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Voleo je takmičenja i provere. Bio je veoma strpljiv, obrazovan i pragmatičan.
Trudio se da se ne ponavlja, birao bi jednu sliku, poruku, rečenicu i oko toga gradio priču. Priznavao je da nema pretenzija da kaže nesto epohalno, ali je smatrao da će ostati upamćen po velikim stvarima. Život nije mogao da zamisli bez ljudi jer ljudska komunikacija mu je bila potrebna kao uslov za proveru ideja i sposobnosti. Kod sebe je cenio spremnost da uči i priznaje greške, kao i spremnost da ih ispravlja, a kod drugih je cenio pouzdanost. Govorio je da nema poroka. Dr Zoran Đinđić je ubijen 12. marta 2003. ispred zgrade Vlade Republike Srbije, zato što je pokušao da Srbiju oslobodi prošlosti i odvede je u budućnost. Đinđić je iza sebe ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku.
Izvor: Demokratska stranka
Budite prvi koji će komentarisati ovu vest!