Kad jedna porodica ZAUVEK NAPUSTI SRBIJU: "Kako smo okrenuli naš život naglavačke" (FOTO)
Čačanka Angelina Radulović (devojačko Milovanović) odmah nakon Gimnazije u svom rodnom gradu upisala je Fakultet političkih nauka u Beogradu, odsek žurnalistika. U Beogradu je ostala da radi u struci. I to je radila više nego odlično.
Novinarka, blogerka, aktivistkinja i jedan od osnivača Udruženja građana "Roditelj", aktivni učesnik društvenih medija i žena sa stavom, divna supruga i mama troje sjajne dece.
Njen blog maminsvet, samo je promenio prebivalište, preselio se sa svojom vlasnicom i njenom porodicom u Australiju. Teme, srce i priče su i dalje ovde - aktuelne i zanimljive. Mi vam donosimo jedan deo njenih tekstova... Tek toliko da shvatite koliko je odlazak mladih i uspešnih pojedinaca i porodica nenadoknadiv gubitak za društvo i za našu Srbiju, uopšte.
NIŠTA NIJE OSTVARENO DOK PRETHODNO NIJE ODSANJANO – KAKO SMO OKRENULI NAŠ ŽIVOT NAGLAVAČKE
I desilo se toliko toga. Toliko, da ćemo nas petoro okrenuti svoj život naglavačke, za samo dva meseca.
Pre desetak dana smo, posle dugo vremena koje smo proveli istražujući, skupljajući papire, polažući jezik, upisujući studije, dobili vizu na dve godine za Australiju. Ja ću tamo studirati master iz marketinga i inovacija, a ostatak porodice me prati u ovoj avanturi :). Još uvek ne možemo sebi da dođemo, jer je ceo proces išao brzo i lako, za tri nedelje smo dobili vizu, a nismo imali čak ni FT1P; kako to obično ovde biva.
Žao mi je što ništa od celog tog, nekada mukotrpnog procesa od samog početka i ideje o odlasku nisam delila s vama, ali prosto, nisam želela da pišem o tome dok ne budem sigurna da smo uspeli. Zato sada ispravljam grešku i za početak, kopiram vam svoj status sa Fejsbuka, koji sam napisala jedan dan posle dobijanja vize, kako bih se malo sabrala. Sada, kada su karte kupljene, a mi počinjemo sa povelikom to do listom šta sve treba uraditi do polaska, mogu konačno malo da napišem šta mi je na duši.
Foto: facebook
Naša sledeća životna stanica.
Retko mi se desi da ostanem bez reči i da ne umem da u moje omiljeno oružje, reči, pretočim ono što osećam. A ovih dana osećam pravu oluju - jer svesno i sa mnogo želje i ljubavi okrećemo svoj život naglavačke. Jer smo jako dugo radili na tome da se sve odsanjano i ostvari. Jer smo stisli cojones i sa troje dece i iz prilično ugodne životne pozicije idemo bukvalno na drugi kraj sveta da krenemo sve iznova. Da se opet, posle 17 godine pauze, vratim na fakultet.
Simbolično, juče su stigle vize. Na dan kada je moja ljubav Milanko Radulović pre 26 godina, tada još dete, morao da ide iz zemlje koja ga neće i spašava živu glavu.
Za koji mesec nas dvoje, sa troje dece idemo iz zemlje koja nam svaki dan pokazuje da nas ne voli i da joj nismo potrebni, iako mi nju volimo.
Zatvorio se krug.
18 godina smo zajedno, i u dobru i u zlu.
Nemamo obraza da stanemo pred našu decu i kažemo da je ovaj jad koji svi skupa ovde živimo sve što im ostavljamo.
Naš legat.
Nemam snage da im prepričavam da to što smo pretabanali Beograd u poslednje 23 godine, na svakom protestu, u svakoj predizbornoj trunčici nade da će ovde biti bolje, bilo bacanje vremena i sahranjivanje iluzija.
Nemamo prava da ne probamo sve, baš sve, kako bismo im pokazali da može i drugačije. I da je život baš to, borba da nadmašiš sebe.
Verujemo da naša deca zaslužuju više od onoga što im se ovde sprema. Da mi zaslužujemo bolje.
Zato smo rešili da se upustimo u nešto sasvim novo. Da obrnemo igricu i vratimo se na početak. Da se kućimo po treći put.
Ne znamo koliko će trajati ova avantura. Ne znamo šta nas čeka, al’ ko da smo do sada znali?
Nemamo šta da izgubimo.
Trudimo se da ne mislimo na ono što ostavljamo, već na ono što nas čeka. Znamo da svi divni ljudi koje ovde ostavljamo su naša krv koji ne prestajemo da volimo ili naši prijatelii za ceo život, jer nas je vreme testiralo. Jer znamo da i oni vole oni vole nas, iako su se kiselo osmehivali i "pretili" kako ne možemo decu da im vodimo.
Srećni smo što znamo da nas u Pertu raširenih ruku čekaju naši divni Milo Jankovic i moja zauvek najdraža sestra Staklena JeckaLe, naša podrška i pomoć, vetar u leđa. Naša sestrinska ljubav od pelena koju eto ni tih nekoliko desetina hiljada kilometara od Srbije do Perta nije moglo ništa.
Mali Radulovići - prvi dan u novoj školi u Australiji; Foto: facebook
(PRED)AUSTRALIJSKI DNEVNIK, PRVI DEO
U haosu sam.
Ne umem (čuj, ja ne umem) da verbalizujem i nađem prave reči.
Zato sam rešila da moje dnevne mentalne i prave zabeleške uobličim u nekoliko tekstova koji će ispratiti ovaj deo pre polaska „down under“. Nameravam i da detaljno napišem kako je izgledao put do vize, sigurna sam da će mnogima biti od koristi, kao i da opisujem naš novi život tamo.
Onda ću krenuti od početka:
Osam nedelja do polaska
U ovom tekstu sam prilično detaljno opisala prvi nalet emocija, nekoliko dana po dobijanju vize, kada smo polako počeli da shvatamo (mada nismo još ni blizu da skroz pojmimo) veličinu ove naše životne promene. Jer, kad si klinac i kreneš da studiraš negde daleko od kuće, to je o.k. ali suštinski ne menja se mnogo toga.
Kada je u pitanju petočlana porodica – menja se SVE.
NIsam još ni stigla da detaljno razmislim na koje sve načine će odlazak u Pert uticati na nas. Ali, posle nekoliko dana morali smo brzo da delujemo. Napravili smo „to do“ listu svega što moramo da uradimo pre odlaska i polako precrtavamo jedno po jedno.
Od svega što se dešavalo u danima posle, najviše me je iznenadila sopstvena tuga i seta. Žal za vremenom sa porodicom, prijateljima koje će nam ubuduće uvek faliti, žal za ovom predivnom napaćenom zemljom koju smo prilično upoznali, ali ni blizu onoliko koliko smo želeli. Razumom smo doneli odluku za koju apsolutno mislimo da je prava, ali srce ne zanima razum. Ono cepa svoje.
A opet, idemo zajedno, mi, nas petoro, mi smo srž i ta stena oko koje se plete sve. A svi ostali koji su tu, neće nikuda otići, jer daljina ne znači ništa.
Niko nigde neće otići, osim fizički.
Šest nedelja do polaska
A opet, s druge strane, svakodnevno doživljavam stvari zbog kojih pomislim – da, u pravu smo što želimo da idemo odavde.
Muvanje, prevare, neljubaznost, osionost, zavist, beskrupuloznost, sve me je to sačekalo i boli više nego inače. Jedna drugarica mi je rekla da kada je prelomila da ide, kada pređe tu tačku, kao da sve kočnice popuste i ono lepo što si iz malog mozga izvlačio da ne poludiš, posustane pred svim čemerom i jadom koji si potiskivao i koji te je i poterao na toliku promenu.
Porazno mi je, na primer, što naša trinaestodogišnjakinja se raduje odlasku koliko i mi, i nijednom nije pomenula da joj je društvo važnije. A kada si tinejdžer, ništa na svetu nije važnije od drugara. Boli me to, moram da priznam. A opet, govori mi da smo na dobrom putu.
Haos u glavi i srcu
Jao, baš ste hrabri, komentarišu poznanici.
Tako se drugačije kaže "nisu normalni". Dok jedni viču, bravo, i treba da idete, drugi vrte glavom i kažu – ali, nije vam ni ovde loše, deca se neće nikada vratiti ako odete sada…
A oni pravi, oni slušaju šta mi imamo da kažemo i znaju zašto izlazimo iz zone komfora. A ovo nije izlazak, već skok.
Krećemo s odvajanjem stvari.
Foto: facebook
Diši Angelina
Počinju nedelje pakovanja, raskrčivanja svog života, nedelje pozdravljanja s prijateljima i rodbinom, mirenja sa sobom i pozdravljanja sa svakom srpskom uvalom i brežuljkom, svakom beogradskom uličicom.
Toliko sebe uložiš u to da dobiješ vizu, onda dok se pakuješ shvatiš da od toga može da se rikne.
Tražili smo to, znam.
Biće nam dobro, znam
Ali mi zbog toga nije lakše.
Ljudi koje volimo, ljudi koji ne pitaju mogu li već samo reci kad, naša ekipa koju vučemo sa sobom u duši. Ljudi bez kojih ni mi ne bi bili ovakvi, niti bi ove šanse bilo.
Zagrljaji.
Suze.
Biće sve to dobro.
Samo treba preživeti sve te emocije.
Samo treba spakovati ceo život u pet kofera.
Ljubi vas Angelina
Sve tekstove sa bloga Angeline Radulović možete pročitati na www.maminsvet.rs
Izvor: Mamin svet, Epicentar press
Budite prvi koji će komentarisati ovu vest!